Autor članka: dr.sc. Dražen Arbutina dipl.ing.arh.
U smislu projektiranja, pristup postojećim građevinama, posebno onima s statusom kulturnog dobra, vrlo je specifičan. Ograničenja i zahtjevi prilikom izrade projektne dokumentacije nisu uvjetovani samo pravilima struke i propisima koji reguliraju sigurnost i temeljne zahtjeve za građevine, već su dodatno zaoštreni uvjetima nadležnih službi za zaštitu graditeljske baštine.
Formalni status konzervatorske zaštite svake zgrade na kojoj se intervenira igra izuzetno važnu ulogu. Nije svejedno ima li zgrada status zaštićenog kulturnog dobra ili ne. Najzahtjevniji uvjeti tijekom projektiranja primjenjuju se na zgrade koje su pojedinačno zaštićena kulturna dobra, dok se u određenim slučajevima mogu pojaviti olakšavajuće okolnosti ili eliminirati neki uvjeti. Stoga je važno pristup projektiranju, kao i svim fazama pripreme i realizacije projekta, organizirati sukladno sljedećim uvjetima:
Zahtjevi koji se postavljaju pred projektanta za osiguranje mehaničke otpornosti i stabilnosti, kao i za zaštitu od požara i pristupačnost za invalidne osobe, izuzetno su zahtjevni kada se radi o povijesnim i postojećim građevinama. Investitori često nastoje minimizirati kompromitirajuće intervencije na izvornoj strukturi zgrade zbog problema korištenja tijekom radova i značajnih troškova optimizacije svih elemenata funkcionalnosti, uključujući instalacije i završne obloge.
Situacija postaje još složenija kada je riječ o kulturnim dobrima. Minimalne intervencije koje zahtijevaju tijela za konzervatorsku zaštitu često su u sukobu s modernim propisima koji nalažu da zgrada mora ispunjavati nužne temelje zahtjeve zakona nakon bilo kakvih zahvata. Izvorni nosivi sustav i materijali zahtijevaju zaštitu, ali također otežavaju ispunjavanje propisanih uvjeta i predstavljaju značajan teret u kontekstu financijskih ograničenja zahvata.
Ograničenja financijske i organizacijske prirode stavljaju pred projektante i projekte koje izrađuju niz značajnih problema. Jedan od ključnih izazova je dostupnost kritičnih podataka koji bi omogućili definiranje najpovoljnijih postupaka sanacije, obnove ili ojačanja, u financijskom, organizacijskom i tehničkom smislu. To uključuje:
Precizne zahtjeve investitora koji definiraju obim zahvata obnove
Preciznost podloga koje se koriste u kontekstu čestih razlika njihovih naručenih karakteristika i očekivane preciznosti tijekom postupka projektiranja
Razinu dostupnih podataka za konstruktivne elemente i materijale same građevine
Projektiranje mora osigurati da materijali, tehnika i tehnologija odabrani za obnovu budu kompatibilni s nužnim uvjetima materijala, tehničkih i tehnoloških postupaka. Potrebno je prikazati sve nužne i moguće uvjete za njihovu primjenu na način primjene sustava i sustavnih rješenja, a ne tek parcijalnog pobrojavanja pojedinačnih mogućnosti.
To uključuje mogućnost detaljne procjene svih dostupnih podataka te izbor tehnike i tehnologije koja bi činila zaokruženu cjelinu, sustav projektiran za primjenu. Projektiranje također treba omogućiti ciklično provođenje projektantskih aktivnosti tijekom izvođenja zahvata kako bi se kvalitetno odgovorilo na otkrivene anomalije ili iznenađenja u materijalima, konstrukciji ili funkcionalnim uvjetima, koji se čak i tijekom izvedbe mogu mijenjati. Na kraju, projektiranje mora predstavljati nužna i moguća tehnička rješenja, a ne samo ugovorne obveze izvođača.
Proces projektiranja obnove nakon potresa pokazao je da tendencija izrade projekta kao formulara, kojeg investitori jedino kao tako reducirani i maksimalno formalizirani dokument žele financirati, nije dovoljna. U sinergiji s problematikom pripreme projekta, koja organizacijski i financijski također predstavlja slabu kariku u procesu, ovo predstavlja kritičan dio postupka obnove, sanacije ili ojačanja. U konačnici, takav pristup ne daje rezultat, već u narednoj fazi postupka obnove i izvedbe projektiranih zahvata izaziva nove specifične probleme.
Problem je posebno izražen nakon početka izvođenja radova, jer se projekt percipira kao ugovorni dokument, a ne kao prikaz tehničkih rješenja. Tako se iza projekta skrivaju nužne ugovorne i stručne obveze izvođača, koji na sebe ne želi (a očito i ne mora) preuzeti bilo kakvu odgovornost za cjelovito izvođenje zahvata. Ovo uključuje tehničku cjelovitost i primjenu propisa koji osiguravaju ispunjavanje temeljnih uvjeta za građevinu, kao i kvalitetu koja iza te cjelovitosti njihovog angažmana treba stajati.
Zato je u tom procesu poseban naglasak potrebno staviti na obveze izvođača te jasne odrednice koje osiguravaju da isti ima kompetencije i mogućnost realizacije zahvata.